Pitanje sigurnosti prehrambene opskrbe u Bosni i Hercegovini postaje sve aktuelnije u kontekstu globalnih geopolitičkih nestabilnosti, rasta cijena energenata i klimatskih promjena koje sve direktnije utiču na poljoprivrednu proizvodnju širom svijeta. Dok se na međunarodnim tržištima smjenjuju krize jedna za drugom, domaća javnost se s pravom pita – koliko je BiH zaista pripremljena za ozbiljniji poremećaj u opskrbi hranom?
Odgovor koji se nameće iz razgovora s poljoprivrednicima, prerađivačima i predstavnicima potrošača nije posebno ohrabrujući.
Više od 80 posto hrane dolazi iz uvoza
Ključna brojka koja oslikava ranjivost bh. prehrambenog sistema jeste ona o udjelu uvoza u ukupnoj potrošnji hrane. Prema dostupnim podacima, više od 80 posto hrane koja se konzumira u BiH dolazi iz inostranstva. Ova cifra stavlja Bosnu i Hercegovinu u red zemalja s najizraženijom uvoznom zavisnošću u regionu, što domaće tržište čini izuzetno osjetljivim na sve što se dešava na globalnoj sceni.
Svaki ozbiljniji poremećaj – bilo da je riječ o suši koja pogodi ključne proizvođačke regije u Evropi, o logističkim problemima uzrokovanim ratnim sukobima, ili o naglom skoku cijena energenata koji poskupljuje transport – direktno se preliva na police prodavnica u BiH i na novčanike domaćih potrošača.
Potrošači prepušteni sami sebi?
Jovan Vasilić iz Udruženja potrošača “Zvono” iz Bijeljine upozorava da bi u slučaju ozbiljnijih nestašica građani ostali bez adekvatne zaštite.
“U slučaju da dođe do nestašica, potrošači su faktički prepušteni sami sebi. Već smo imali najave mogućih nestašica ulja, brašna i goriva, a distributeri ponovo upozoravaju na moguće poremećaje na tržištu”, rekao je Vasilić.
Ova ocjena nije bez osnove. BiH nema razvijen sistem strateških robnih rezervi koji bi funkcionisao kao amortizer u kriznim situacijama. Država praktično nema mehanizme koji bi u kratkom roku mogli nadomjestiti uvozne količine ključnih prehrambenih proizvoda, što znači da bi svaki ozbiljniji globalni šok gotovo automatski bio prenesen na domaće tržište – uz minimalno kašnjenje i bez zaštitnih mehanizama za najugroženije kategorije stanovništva.
Pekarska industrija: Zaliha ima, ali uvoz dominira
Kada je riječ o pšenici kao jednoj od najvažnijih prehrambenih kultura, situacija je posebno ilustrativna. Radenko Pelemiš, predsjednik Udruženja pekara regije Bijeljina, pojasnio je kako funkcioniše snabdijevanje mlinsko-pekarske industrije.
“U godinama dobrog roda domaća pšenica učestvuje sa 10 do 15 posto u mlinsko-pekarskoj industriji, dok se 80 do 90 posto uvozi, uglavnom iz Srbije i Mađarske. Trenutno ima dovoljno zaliha i na domaćem i na regionalnom tržištu”, izjavio je Pelemiš.
Ove brojke govore same za sebe. Čak i u godinama kada je domaća žetva uspješna, domaća pšenica pokriva svega desetinu do petinu ukupnih potreba industrije. U godinama slabijeg roda, zavisnost od uvoza postaje apsolutna. To znači da bi svaki problem sa opskrbom iz Srbije, Mađarske ili drugih regionalnih izvora direktno ugrozio dostupnost kruha – namirnice koja je i dalje osnova prehrane velikog dijela stanovništva BiH.
Pelemiš, doduše, naglašava da je trenutna situacija stabilna i da nema razloga za uzbunu. No, kratkoročna stabilnost ne smije zamagliti dugoročnu strukturnu ranjivost.
Poljoprivrednici: Skupo, neizvjesno, iscrpljujuće
Oni koji su na prvoj liniji – domaći proizvođači koji svakodnevno obrađuju zemlju – slikovito opisuju s kakvim se izazovima suočavaju.
Ljilja Lazić, proizvođačica povrća, govori o tome kako je uzgoj hrane postao sve rizičniji posao.
“Proizvodnja je postala izuzetno skupa – sjeme, đubrivo i svi inputi su poskupjeli. Sve uradite kako treba, a onda zavisite od vremenskih uslova. Ako je suša, sav trud može biti uzaludan”, kaže Lazić.
Iza ove jednostavne izjave krije se složena ekonomska realnost s kojom se suočava veliki broj domaćih poljoprivrednika. Rast cijena repromaterijala – od sjemena i đubriva do goriva za mehanizaciju – drastično je povećao troškove proizvodnje. Istovremeno, otkupne cijene često ne prate taj rast, što mnoge proizvođače dovodi u situaciju da jedva pokrivaju troškove ili čak posluju s gubitkom.
Klimatske promjene dodatno komplikuju situaciju. Sve učestalije suše, poplave i ekstremne temperaturne oscilacije čine poljoprivrednu proizvodnju nepredvidivom, a planiranje na duži rok gotovo nemogućim. Rezultat je sve manji broj mladih koji se odlučuje za bavljenje poljoprivredom, što dugoročno znači daljnje smanjenje domaćih kapaciteta i još veće oslanjanje na uvoz.
Poruka iz polja: Posijajte bar nešto za sebe
Mustafa Gradaščević, još jedan domaći proizvođač, šalje poruku koja zvuči gotovo arhaično u modernom društvu, ali koja nosi duboku praktičnu mudrost.
“Svako bi trebao posijati nešto osnovno – krompir, luk, boraniju – kako bi imao makar određeni nivo sigurnosti za vlastite potrebe”, ističe Gradaščević.
Ova preporuka, upućena i individualnim domaćinstvima, odraz je realnog stanja u kojem se nalazi domaća poljoprivreda i prehrambeni sistem u cjelini. Kada proizvođači koji svakodnevno rade na polju savjetuju ljude da sami osiguraju dio svojih potreba, to je signal koji ne treba olako shvatiti.
Samodostatnost na nivou domaćinstva nekada je bila norma u bh. ruralnim sredinama. Tokom decenija urbanizacije i razvoja globalnog trgovinskog sistema, ta navika je u velikoj mjeri izgubljena. Danas, kada se globalni sistem pokazuje kao ranjiv i nepredvidiv, pitanje ima li smisla oživjeti dio te tradicije postaje sve aktuelnije.
Strukturni problem bez brzog rješenja
Ono što svi sagovornici posredno ili direktno potvrđuju jeste da BiH ima strukturni problem s prehrambenom sigurnošću koji se ne može riješiti brzim i jednostavnim mjerama.
Dugoročna rješenja podrazumijevaju ozbiljnu agrarnu politiku na svim nivoima vlasti, finansijsku podršku domaćim proizvođačima koja bi im omogućila da ostanu konkurentni uprkos rastu troškova, razvoj sistema strateških rezervi koji bi funkcionisao u kriznim situacijama, te investicije u navodnjavanje i druge infrastrukturne projekte koji bi smanjili ovisnost o vremenskim prilikama.
Nijedan od ovih koraka nije jednostavan niti jeftin. Svi zahtijevaju dugoročno planiranje, političku volju i koordinaciju između različitih nivoa vlasti u složenom ustavnom uređenju BiH – što je samo po sebi izazov.
Mir na tržištu, ali upitna budućnost
Situacija na tržištu hrane u BiH je trenutno stabilna. Nema nestašica, police su pune, a cijene – iako više nego prije nekoliko godina – nisu dostigle krizne razine. No, ova kratkoročna slika ne smije odvraćati pažnju od dugoročnih rizika.
Zemlja koja uvozi više od 80 posto hrane, bez razvijenih mehanizama zaštite i bez dovoljno snažne domaće poljoprivrede, suštinski je ranjiva. Ne zato što će kriza sigurno doći, već zato što, ako dođe, sistem nije opremljen da je apsorbuje.
I upravo to je poruka koja iz ovog razgovora dolazi najglasnija – ne panika, već poziv na ozbiljno, dugoročno promišljanje prehrambene sigurnosti kao jednog od temelja državne stabilnosti.
