Hrvatski sabor krajem prošle godine konačno je izglasao ono o čemu se u Zagrebu i Banjoj Luci raspravlja već skoro tri decenije – gradnju centra za zbrinjavanje radioaktivnog otpada na lokaciji Čerkezovac kod Dvora, na samoj granici s Bosnom i Hercegovinom.
Za stanovnike Novog Grada, Bosanskog Novog i cijelog Unsko-sanskog kantona, ova odluka nije apstraktna politička tema iz susjedne zemlje – riječ je o pitanju koje direktno dotiče vodu koju piju i zemlju koju obrađuju.
O čemu se tačno radi?
Hrvatska godinama traži rješenje za skladištenje radioaktivnog otpada iz Nuklearne elektrane Krško, koju zajedno sa Slovenijom koristi još od osamdesetih godina, kao i za institucionalni otpad iz bolnica i naučnih instituta. Lokacija koju je Zagreb odabrao – Trgovska gora, u vojnom kompleksu Čerkezovac kod Dvora- udaljena je manje od kilometra od rijeke Une i njenog zaštićenog područja Park prirode “Una”.
Prema procjenama stručnjaka koje je ranije iznio Ekspertski tim BiH, projekat bi mogao uticati na vodozahvate i poljoprivredno zemljište za više od 200.000 ljudi koji žive u slivu Une, na obje strane granice.
Centar bi, prema hrvatskim planovima, trebao biti spreman do 2028. godine. Zakon je u Saboru usvojen po hitnoj procedure, što je odluku učinilo dodatno spornom – i u Hrvatskoj i u BiH.
Zašto je lokacija sporna?
Ključni argument koji iz BiH ponavljaju geolozi i ekolozi odnosi se na tlo. Trgovska gora se nalazi u seizmički aktivnoj zoni – područje je svrstano u šesti i sedmi stepen trusnosti – a podzemlje je vodopropusno i ispresijecano potocima koji se ulijevaju direktno u Unu.
Kombinacija ovih faktora, kažu kritičari, znači da bi eventualno curenje radioaktivnih materija imalo direktan put do rijeke koja je i pijaća voda i turistički resurs za desetine hiljada ljudi nizvodno.
Sa hrvatske strane, argumentacija je drugačija: riječ je o suverenom pravu države da odlučuje šta radi na svojoj teritoriji, a nadležno ministarstvo tvrdi da su sve studije izrađene u skladu sa standardima Euratoma i da postojeća postrojenja u Europi (Francuska, Slovenija) dokazuju da se ovakvi centri mogu sigurno graditi uz lokalne zajednice.
Šta to znači za BiH – i šta BiH realno može uraditi
Ovo je tačka gdje priča postaje frustrirajuća za građane sjeverozapadne Bosne. Iako je Vijeće ministara BiH godinama formalno protestovalo, a posebne radne skupine slale zahtjeve da Hrvatska odustane od lokacije, BiH nema formalni veto na ono što se gradi unutar hrvatske teritorije.
Ono što BiH ima na raspolaganju su međunarodni pravni mehanizmi – prije svega Espoo konvencija o procjeni utjecaja na okoliš u prekograničnom kontekstu, koju je Hrvatska kao članica EU obavezna poštovati, i mogućnost obraćanja institucijama Evropske unije ako se pokaže da projekat krši evropske direktive o nuklearnoj sigurnosti.
Realnost je da BiH, kao zemlja koja nije članica EU, ima ograničen uticaj na konačnu odluku – ali ima pravo da insistira na zajedničkim geološkim istraživanjima, transparentnosti studija i uključivanju u monitoring nakon eventualne izgradnje.
Predstavnici lokalnih zajednica na hrvatskoj strani, poput onih iz Dvora i Javornika, sami su izrazili nezadovoljstvo odlukom uprkos obećanoj finansijskoj naknadi – što otvara prostor za zajedničku bh.-hrvatsku građansku inicijativu, nešto što do sada nije sistematski iskorišteno.
Šta dalje?
Za stanovnike Bosanskog Novog i Novog Grada, sljedećih nekoliko godina biće presudno. Ako se gradnja u Čerkezovcu zaista pokrene prema planiranom rasporedu, pitanja koja će dominirati biće: da li će biti uspostavljen zajednički monitoring sistem na rijeci Uni, da li će BiH institucije dobiti pristup podacima u realnom vremenu, i da li će postojati nezavisna prekogranična komisija koja bi pratila eventualne posljedice. Dosadašnja praksa – diplomatski protesti bez konkretnog mehanizma praćenja -nije donijela rezultate, a vrijeme do 2028. godine brzo prolazi.
